Vjetrenjača

Živimo u dobu kad polako shvaćamo da obnovljivi izvori energije postaju osnovni energenti budućnosti, ne kao alternativa neobnovljivima, prije svega nafti, već kao jedina realna opcija. I to ne shvaćamo samo u znanosti, već i u privatnom životu. Količina fosilnih goriva nije nam potpuno poznata, ali procjene govore da je sve manje ima. S druge strane, korištenje fosilnih goriva ekološki je gotovo neprihvatljivo budući da njihovim izgaranjem emitiramo plinove koji ne samo da onečišćuju atmosferu već ju i zagađuju te pridonose globalnom zagrijavanju s kojom ga god ‘rezervom’ uzeli. Upravo to su glavni razlozi za prihvaćanje korištenja obnovljivih izvora koji su ekološki prihvatljiviji i dostupniji, ali su ekonomski skuplji.

Svijet su dosada pogodila dva formalna i dva neformalna naftna šoka od kojih se gospodarstvo mnogih siromašnih država (posebice u Africi) još ni danas nije oporavilo. Već s prvim naftnim šokom 1973. postalo je jasno da je okrenutost na fosilna goriva neodrživa i štetna za gospodarstvo jer svaki porast cijena nafte uzrokuje velika poskupljenja u proizvodnji. Stoga su mnoge države počele raditi studije o iskorištavanju obnovljivih izvora energije. Problem u primjeni tih studija nije u razvijenim zemljama koje mogu financirati razvoj projekata, već u slabije razvijenima gdje za takve projekte nema novčanih sredstava te se gospodarstvo i dalje temelji isključivo na nafti čija cijena raste i time dovodi do još većeg zaduživanja tih država.

Obnovljivi izvori energije su s ljudskog stanovišta nepotrošivi te su samim time pogodniji za upotrebu. Moguće ih je dakle trošiti stalno bez da se potroše. Primjer njih je energija vode, vjetra, Sunca, biomase, valova, plime i oseke… Problem je u infrastrukturi koja je potrebna za iskorištavanje tih izvora energije, a skupa je njena izgradnja, pogotovo za siromašnije zemlje.

Hrvatska je zemlja u kojoj je politika potpuno odvojena od znanosti i samostalno se bavi implementacijom svojih saznanja iz znanosti u državnu provedbu. Dakle, gotovo da i nema savjetovanja sa znanošću o problemima zbog kojih znanost i postoji kako bi pokušala dati riješenja tih problema. To je posebno dobro vidljivo po pitanju korištenja obnovljivih izvora energije po kojima je Hrvatska relativno nisko u ”srednjerazvijenom svijetu”.

Jedan od dokaza je i aktualni prijedlog izmjena Zakona o prostornom uređenju i gradnji kojim se zabranjuje gradnja vjetroelektrana Zaštićenom obalnom području mora. Naime, u svrhu zaštite te održivog, svrhovitog i gospodarski učinkovitog korištenja prostora određeno je Zaštićeno obalno područje mora (ZOP) koje obuhvaća sve otoke, pojas kopna u širini od 1000 m od obalne crte i pojas mora u širini od 300 m od obalne crte.

U čemu je točno problem? Zabranila se izgradnja bilo kakvih vjetroagregatana otocima i na obali gdje nema drugih načina proizvodnje energije koja je potrebna za funkcioniranje naselja, a pritom su to područja s vrlo velikim potencijalom za iskorištavanje energije vjetra za dobivanje električne energije. Primorska Hrvatska vjetrom je relativno bogato područje i postoje povoljni uvjeti za razvoj vjetroelektrana. Nije problem što je zabranjena izgradnja velikih vjetroelektrana koje na otocima ni ne mogu biti isplative, a u blizini pojedinih zaštićenih prostora (nacionalnih parkova, parkova prirode…) mogu biti i ekološki štetne, već je problem što je zabranjena i izgradnja manjih postrojenja koja u otočnim uvjerima mogu biti ekonomski isplativa i ekološki neškodljiva.

U čemu je još problem? Istodobno dok se potiče upotreba obnovljivih energenata, a u praksi se brani izgradnja postrojenja za njihovu upotrebu u područjima s najvećim potencijalom te dok se ekološki zaštićuje obalni i otočni prostor, dopušta se izgradnja termoelektrane Plomin III (dakle, na fosilna goriva) i ne zabranjuje se gradnja naftnih rafinerija u obalnom pojasu. U tome je problem što se različito tretiraju različiti pristupi. Ne dopušta se ekološki i ekonomski prihvatljivo postrojenje dok se istodobno dopušta ekonomski prihvatljivo, ali ekološki neprihvatljivo postrojenje. S obzirom da su odluke političke, izgleda da se smatra da su termoelektrane na ugljen i plin (koje emitiraju štetne i stakleničke plinove izazivajući efekt staklenika i kisele kiše) manje štetne od vjetroelektrana (kod kojih nema emisija štetnih plinova, eventualno bučnost zbog vjetra što se može riješiti lociranjem u nenaseljenim dijelovima otoka).

Koje su razvojne i geografske posljedice ovakve odluke? Prije svega, nastavlja se neulaganje u razvoj otoka zbog čega oni zaostaju u gospodarskom, ali i društvenom smislu za stanovništvom na kopnu. Već postoji snažno iseljavanje s otoka, pogotovo onih udaljenijih od obale, a neulaganjem u razvoj infrastrukture uvjeti se ne poboljšavaju te je za očekivati da će se to iseljavanje i dalje nastaviti. Loša demografska struktura uvjetuje gospodarsku stagnaciju pa i pad zbog čega stanovništvo više nema posla na otoku od kojeg bi živjelo i mora se odseliti u sredinu (na kopnu) gdje može naći posao. Samim time što najčešće u potrazi za poslom ode mlađe stanovništvo, dobni sastav stanovništva postaje sve nepovoljniji, stanovništvo stari i samim time se smanjuje reprodukcija stanovništva i dolazi do dvostrukog gubitka populacije: iseljavanjem i izumiranjem odnosno većim brojem umrlih nego rođenih. S obzirom da mlađe stanovništvo lakše prihvaća inovacije, bilo gospodarske bilo društvene, zaustavlja se daljni razvoj i modernizacija otoka.

Hrvatska bi trebala nastojati preorijentirati se na eksploataciju obnovljivih izvora energije. Pozitivno kod njih je što većina elektrana na obnovljive izvore energije nema negativnih posljedica, što je posebno vidljivo u odnosu na fosilna goriva, te ih same po sebi ne plaćamo. Iz toga proizlazi i da je gradnja elektrana na obnovljive izvore dugoročno isplativija iako je u startu skuplja. Dodatna prednost je što će cijena fosilnih goriva u budućnosti rasti dok cijena obnovljivih izvora, dakle, ni ne postoji. Na vlastima je da poduzmu prihvatljivije korake i uključe znanost u svoje odluke.

Autor: Neven Tandarić

Komentiraj / Leave a Reply