Feminism

Obilježavanje Dana žena se može pratiti kroz zadnjih stotinjak godina počevši sa zahtjevima radnica u postizanju jednakosti sa svojim muškim kolegama i traženjem prava glasa koje je na formalno-pravnoj razini trebalo biti temelj za izgradnju jednakosti u društvu.

Stoljeće feminističke borbe je i stoljeće podizanja svijesti o činjenici da oslobođenje čovječanstva od društvenih nejednakosti, strukturnog nasilja, totalitarnih autoriteta i uništenja prirodnih resursa ne može biti postignuto bez aktivnog i beskompromisnog sudjelovanja feministica i feminista koji u vidu imaju ne samo “žene i muškarce” već ljude sa svojim klasnim, etničkim, rodnim, dobnim, religijskim, kulturnim i drugim obilježjima te cijeli društveni sistem i njegov opresivni karakter.

Formalno-pravni zahtjevi u praksi ne pokazuju svoje emancipacijske potencijale jer nemaju mehanizme koji bi prihvatili intersekcionalnost ljudskih identiteta i potencijala. Žene su i dalje, nakon stoljeća borbe, i do 30% manje plaćene za svoj rad (a “borbom za jednakost” je izgubljen koncept “obiteljske plaće” – plaće s kojom je jedan član mogao prehraniti cijelu obitelj). Ženski rad je manje cijenjen i žene su suočene sa “staklenim stropom” ako se pokušaju popeti po statusnoj ljestivici dok je kućanski rad još uvijek nevidljiv, nevrijedan i prevladavajuće ženski. Nejednakost i nasilje u obitelji ne jenjava, štoviše, pod egzistencijalnim pritiscima ekonomske krize ono i raste. Ako se prije govorilo o dvostrukoj potlačenosti žena kao kućanica i radnica, najnovija kriza je donijela još jedan teret – slabljenje socijalnih usluga vraća i brigu za starije i djecu ponovno u sferu obitelji, ne imajući obzira za samohranei/ili zaposlene roditelje. Strukturalno nasilje i dalje daje legitimaciju brojnim oblicima diskriminacije nad ženama a postojeća pravna regulativa garancije kvota i pozitivne diskriminacije nije dovoljna za postizanje prave jednakosti. Naša društva su još uvijek patrijarhalna i patrijarhalni obrasci i predrasude još uvijek dominiraju realnim i virtualnim društvenim prostorima. Prava žena na odlučivanje o vlastitom tijelu se svakodnevno krše, često i od strane drugih žena, te se spominju u dnevnopolitičkim raspravama kao opoziva prava što je krajnje zabrinjavajuća pojava i opasan diskurs protiv kojeg se treba boriti svim sredstvima.

Traženje jednakosti i ostvarivanje emancipacije u sistemu koji je a priori strukturiran tako da onemogućuje ravnopravnost, održivost i sigurnost je nemoguće ako se prihvaćaju nametnuta pravila igre i poslušno slijede granice i forme koje je postojeća “demokracija” postavila pred svoje “građane”. Feministički pokret i feministička borba unutar drugih pokreta treba širiti granice (ne)mogućeg i nastaviti stvarati vlastite prostore i prakse autonomije: za ravnopravno sudjelovanje svih u životu zajednice i društva, za vrednovanje rada i djelovanja prema kriterijima održivosti i samodostatnosti, za oslobađanje i realizaciju kreativnih potencijala svakog pojedinca izvan granica produktivne i opresivne sfere… jer emancipacija žena je emancipacija čovječanstva!

Komentiraj / Leave a Reply